Socijaldemokratski klub

Žena, porodica i tržište rada - da li je briga besplatna?

“No man can call himself liberal, radical, or conservative

advocate of fair play, if his work depends in any way

on the unpaid or underpaid labor of women at home or in the office.”

Gloria Steinem

Ekonomija kakvu poznajemo počiva na leđima neplaćenog rada u domaćinstvu, koji u nesrazmerno velikom procentu obavljaju žene. Problem koju ovaj tekst obrađuje je istovremeno pitanje rodne ravnopravnosti, efikasnosti privrede i tržišta rada, dobrobiti porodice, populacionih kretanja i razvitka društva u celosti. Ženama u Srbiji nedostaje sistemska podrška za usklađivanje njihove uloge u porodici i njihovih aktivnosti na tržištu rada, na način koji bi im omogućio puno ostvarivanje ličnih i profesionalnih potencijala i ekonomsku nezavisnost kao preduslov svake druge nezavisnosti.

Nedostatak ove podrške jasno je vidljiv u podacima Ankete o radnoj snazi RZS-a, po kojoj je čak 52,9% žena u Srbiji neaktivno na tržištu rada. Među neaktivnima građanima i građankama koji ne traže posao usled brige o deci ili odraslim nesamostalnim licima – 96,8% su žene, a 3,2% muškarci.

Program reformi politike zapošljavanja i socijalne politike, ključni instrument za dijalog između Republike Srbije i Evropske unije o prioritetima u navedenim oblastima, kao osnovne uzroke ove neaktivnosti identifikuje: neplaćeni rad u domaćinstvu, nedovoljnu podršku ženama i muškarcima da usklade porodične i poslovne obaveze, i diskriminaciju mladih žena bez dece, trudnica i porodilja od strane poslodavaca.

Neplaćeni poslovi staranja

Po ustaljenoj praksi, i društvo i tržište rada žene smatraju predodređenim negovateljicama. Istraživanje o korišćenju vremena u Srbiji (RZS) navodi da žene dvostruko duže vremena provode na neplaćenim poslovima u domaćinstvu (kuvanje, čišćenje, održavanje, staranje o deci i starijim članovima). Na primer, u aktivnostima pripremanja obroka žene u proseku provedu skoro sat i po, dok se muškarci u proseku ovim bave 10 minuta dnevno. Svi oblici neplaćenog rada posebno pogađaju žene na selu, kojima društvo ponajmanje dozvoljava da izađu iz tradicionalnih rodnih uloga. Međunarodna organizacija rada prognozira da će trenutnim tempom rodni jaz u obavljanju neplaćenih kućnih poslova biti zatvoren 2228. godine. Za 208 godina.

Glavni ekonomski pokazatelji poput BDP-a (čija opravdanost se naširoko može raspravljati) ostaju u potpunosti slepi za neplaćene poslove staranja. UN Women je pre nekoliko meseci kvantifikovao vrednost neplaćenog rada u Srbiji, procenivši ga na 21,5% ukupnog BDP-a (od čega je 14,9% udeo rada žena, a 6,6% rada muškaraca). Ako bismo izrazili prosečnu ekonomsku vrednost neplaćenog rada pojedinca, žena bi za svoj neplaćeni rad u domaćinstvu dobila godišnju bruto platu od 9.060 EUR, 26% više od onoga što bi muškarac bio plaćen za svoj neplaćeni rad. Ove nejednakosti u neplaćenom radu između muškaraca i žena jasno se prelivaju na njihovu nejednakost na tržištu rada. Važno je da razumemo udeo neplaćenih poslova staranja u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti, kako bismo mogli da prepoznamo njihov obim, implikacije i javne politike koje treba da ih adresiraju.

Diskriminatorne prakse poslodavaca

I kada su dovoljno osnažene da na tržištu rada ipak učestvuju, žene se suočavaju sa nizom problema pokušavajući da usklade svoj profesionalni razvoj i porodične uloge. U godišnjem izveštaju Poverenice za zaštitu ravnopravnosti navodi se da su se žene i u 2019. godini najviše obraćale ovoj instituciji zbog pogoršanja njihovog položaja na radu tokom trudnoće i nakon povratka sa porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta. Izveštaj naglašava da je i dalje prisutna praksa pojedinih poslodavaca da na konkursima za posao postavljaju pitanja o porodičnom i bračnom statusu, ili automatski isključuju žene zbog pretpostavke o nemogućnosti usklađivanja privatnih i poslovnih obaveza. Dodatno, neke žene nakon povratka sa odsustva vezanog za trudnoću i roditeljstvo bivaju premeštene na niža radna mesta sa nižim platama, ne napreduju ili dobijaju otkaz. Poslodavci i kolektivi često ne prepoznaju obim obaveza kojim su žene sa decom izložene, a u ovom pogledu posebno su ranjivi samohrani roditelji.[1]

Potrebno je promovisati i zakonom regulisati radnu kulturu koja omogućava zaposlenima sa decom, podjednako muškarcima i ženama, da usklade radne obaveze sa porodičnim – poput fleksibilnog radnog vremena, fleksibilnog plaćenog odsustva, rada od kuće… Nužno je istaći – fleksibilizacija rada koja adresira samo potrebe majki u ovom neidealnom svetu često vodi njihovoj daljoj diskriminaciji i udaljavanju sa tržišta rada. Zato je važno ovu meru uvoditi zajedno sa uvođenjem neprenosivog prava očeva na odsustvo radi nege deteta.

Neprenosivo pravo očeva na odsustvo radi nege deteta

Po Zakonu o finansijskoj podršci porodici, zaposlena žena ima pravo na porodiljsko odsustvo i na odsustvo radi nege deteta, u ukupnom trajanju od godinu dana. Otac ima pravo na odsustvo radi brige o detetu u istom trajanju kao i majka.[2] Ipak, u praksi veoma mali broj očeva koristi ovo pravo i ukoliko ga koriste neretko su izloženi stigmatizaciji. Prepreke za to da iskoriste roditeljsko odsustvo, pored osude društva, predstavljaju i odluka da se posvete razvoju karijere, kao i bolje plaćene pozicije na kojima se nalaze. Brojevi lepo slikaju ružnu sliku: u 2019. godini u Srbiji je rođeno 64399 beba, a 328 očeva uzelo je porodiljsko odsustvo ili odsustvo radi nege deteta.  Radi svega navedenog, važno je zakonom regulisati neprenosivo pravo očeva da uzimaju odsustvo sa rada radi nege deteta. To bi u praksi podrazumevalo da oni imaju pravo na ovo odsustvo u trajanju od recimo minimum 3 meseca i to svoje pravo ne mogu preneti na majku. Na ovaj način, očevi bivaju lišeni društvenog pritiska koji ih prati zato što žele da se posvete svom novorođenom detetu, imaju priliku da formiraju jače odnose sa detetom i ostalim članovima porodice, i ravnopravnije preuzimaju deo tereta neplaćenog rada u domaćinstvu. Sa druge strane, ovakvo zakonsko uređenje smanjilo bi prostor za diskriminaciju žena od strane poslodavaca, jer bi i potencijalni mladi otac i potencijalna mlada majka imali zagarantovano i izvesno odsustvo radi nege deteta.

Osvrnimo se sada na to kako država ceni vrednost brige o novorođenom detetu.

Zakon o finansijskoj podršci porodici sa detetom

Ovaj zakon izmenjen je 2017. i 2018. godine, bez javne rasprave, po hitnom postupku, uz mnoge građanke i građane na ulicama i tadašnjeg predsednika Vlade koji je izjavljivao da žene rađaju decu da bi dobile finansijsku pomoć države. Pomenutim izmenama žene su višestruko oštećene.[3] Na primer, porodice sa decom koja imaju smetnje u psiho-fizičkom razvoju, a o kojima u najvećem broju slučajeva brine majka, moraju da biraju između svog prava na rad i prava deteta na adekvatnu negu. U njihovom slučaju se pravo majke na koriščenje naknade u toku odsustva za negu deteta ukida ukoliko se porodica odluči da prima dodatak za negu drugog lica na osnovu zdravstvenog stanja tog deteta.   

Generalno, zakon je izrazito pooštrio uslove za ostvarivanje prava na plaćeno odsustvo po osnovu rođenja deteta i uslove za određivanje visine novčane naknade. Usled ovoga dolazilo je do situacija u kojima su žene dobijale naknadu od svega nekoliko hiljada dinara mesečno. Pri tom ovaj zakon održavanje trudnoće tretira kao izbor koji je žena napravila i ono ne ulazi u računanje perioda potrebnog za ostvarivanje prava na plaćeno odsustvo.

Ovim Srbija direktno krši preuzete međunarodne obaveze i standarde. Konvencija o zaštiti materinstva Međunarodne organizacije rada, koju je Srbija ratifikovala, govoreći o novčanoj naknadi koju žena dobija tokom porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta, navodi da njen iznos „ne sme biti manji od dve trećine ženine predhodne zarade ili od primanja koja se uzimaju u obzir prilikom obračuna zarade.” Neophodno je hitno ukidanje niza restriktivnih mera ovog Zakona, od kojih sve nisu ni adresirane u ovom tekstu, jer zahtevaju da budu obrađene u posebnom dokumentu.

Dostupnost formalnih usluga ekonomije brige

Nakon što se završi period odsustva po osnovu rođenja deteta, šta su opcije koje zaposlena žena ima pred sobom? Kako bi žene imale jednaku šansu da se profesionalno ostvare i da ravnomerno podele neplaćeni rad, neophodno je da imamo dostupne i adekvatne usluge brige za decu i stare. Prema podacima koje navodi Unicef, oko trećine dece od 3 do 5,5 godina (što je starosna granica nakon koje deca kreću u obavezan pripremni predškolski program) nije obuhvaćeno uslugama obdaništa. Sindikati upozoravaju se da je već do 60000 dece upisano u vrtiće preko norme i da su kapaciteti alarmantno nedovoljni. Istovremeno, Zakon o predškolskom obrazovanju i vaspitanju kao prvi princip navodi „jednako pravo i dostupnost“ predškolskih ustanova. Kako bi se ovaj princip ispoštovao, potrebno je neutralisati postojeći vremenski razmak između kraja plaćenog odsustva za negu deteta i početka obaveznog predškolskog školovanja, kroz garantovanje prava svakom detetu na mesto u predškolskoj ustanovi. Usled podizanja granice za odlazak u penziju, sve manje baka i deka mogu da budu mreža podrške roditeljima. Iz tog razloga je važno uskladiti radno vreme svih predškolskih ustanova sa radnim vremenom roditelja. Vlada mora da poveća obuhvat i kvalitet mreže javnih usluga brige o deci, starijima i bolesnima. Ove javne usluge nisu dovoljno kvalitetne i dostupne delom jer često izdatke iz budžeta za finansiranje ovih usluga zamenjuju neplaćeni poslovi staranja koje (najvećim delom) žene obavljaju u domaćinstvu.

Odluke

Iz svega navedenog jasno je da u Srbiji danas roditi dete, uz želju i neodustajanje od profesionalnog ostvarivanja, za ženu predstavlja socijalni i ekonomski rizik. Žene moraju biti slobodne da odlučuju o svojim profesionalnim i porodičnim ulogama na način koji im garantuje da zbog tog izbora neće biti diskriminisane. Trenutno, ogromna većina žena može da bira između toga da odustane od tržišta rada, svog karijernog razvoja i nezavisnosti, ili da pak u uslovima izrazite nejednakosti na tržištu rada učestvuje, ostajući preopterećena neplaćenim radom u svojoj porodici. Kao uzrok i posledica svih navedenih nepogoda javljaju se tradicionalne rodne norme i njihovo održavanje u životu zarad opstanka statusa quo. Stoga je potrebno menjati načine na koje vaspitavamo i obrazujemo dečake i devojčice, u porodici i u školi.

Ovo nije „samo žensko pitanje“, ovo je tačka prelamanja razvoja društva u celini. I da odgovorim na pitanje iz naslova – da li je briga besplatna? Ne, žene je plaćaju sopstvenom neravnopravnošću.

[1] Sve ovo se dešava u kontekstu opšte prekarizacije rada, u okviru koje naše Zakon o radu čak ni ne prepoznaje radnice i ranike, već zaposlene u koje ne ulaze žene i muškarci angažovani na ugovorima o delu, privremenim i povremenim poslovima, stručnom osposobljavanju i usavršavanju, dopunskom radu ili bez ugovora. Za sve navedene kategorije zakon kaže da „rade van radnog odnosa“ i samim tim ne garantuje im radna prava koja iz radnog odnosa proističu.

[2] Pored prava na odsustvo radi nege o detetu, pravo na porodiljsko odsustvo muškarac može da koristi samo u slučaju kad majka napusti dete, umre ili je iz drugih opravdanih razloga sprečena da koristi to pravo (izdržavanje kazne zatvora, teža bolest i dr).

[3] Zakon je samo prividno proširio prava na naknadu uključujući i žene koje rade van radnog odnosa (bez ugovora o radu).

Ema Stepanović