Socijaldemokratski klub

Jačanje desnice, zaštita manjina i odgovor levice: nadnacionalno udruživanje i borba protiv nacionalizma

U poslednjih nekoliko godina postaje sve vidljivije i jasnije jačanje, grupisanje i ukrupnjavanje ekstremne desnice u Srbiji, a poslednji parlamentarni izbori su potvrdili i veliku mogućnost njihovog ulaska u republički ili lokalni parlament i to u većem procentu.

Desnica je u mejnstrim politici odavno jaka, kroz postojanje prvenstveno Srpske radikalne stranke (ali i drugih) koja je nosilac i promoter krajnje desnice već decenijama, no raniji nagoveštaji konkretnijeg političkog delanja ekstremne desnice dobijaju svoj jasniji oblik. Od nekadašnjih omladinskih ekstremno desničarskih grupa koje su prezirale parlamentarnu politiku i akcijale pretežno na ulicama i tribinama, ovi, sada sredovečni ljudi, sa nepromenjenim stavovima ulaze najpre u civilni sektor a sada i u parlamentarnu politiku.

Iščezavanje integrativnog obrasca s nestankom socijalističke Jugoslavije pratila je i ekspanzija desnice, kojoj je rat omogućio otvoreno preuzimanje profašističkih obeležja. Deceniju pred raspad socijalističke države obeležilo je jačanje šovinističke retorike, koja je ojačavala nacionalističke sklonosti omladine i onih koji su bili nezadovoljni lošom ekonomskom situacijom u jednoj etniziranoj atmosferi rata. Idejne osnove fašizma bile su okosnica i novih desnih pokreta, što je omogućilo generalno pomeranje ideološkog političkog spektra udesno. Danas su ove ideje zadržane ali zamaskirane, pa se samo na načelnom i formalnom nivou svaka povezanost sa fašizmom negira, dok se njegove prakse i dalje u određenoj meri sprovode. Prostor za to omogućava i desničarska vlast, načelno proevropska a zapravo duboko patrijarhalna, nacionalistička i neoliberalno orijentisana. To je rezultiralo time da se danas opozicijom smatraju upravo desničarske i konzervativne stranke i pokreti, a realne alternative desničarskom ideološkom normativu guše se i marginalizuju najčešće represijom i otvorenim nasiljem.

Jačanje desnice

Desnica u Srbiji je prošla političku metamorfozu, na organizacionom i na delatnom nivou. Sa tribine desnica je prešla u demokratično ruho civilnog sektora i projektno finansiranje inicijativa koje dolaze upravo iz desnog političkog korpusa. Problem nije u uzurpiranju prostora civilnog sektora, već u dubljem i opasnijem pomeranju političkog spektra udesno, jer je NVOizacija desnice samo još jedna u nizu simptomatičnih pojava procesa desne radikalizacije društvenog okruženja. Obnavljanje desničarskih snaga počinje okretanjem „modernijem“ pristupu i socijalnim temama, čime se maskiraju krajnje nacionalističke, ksenofobne i rasističke ideje.

Višedimenzionalni obrazac desničarskih stavova i praksi formirao se i menjao u zavisnosti od političke situacije i društvenog okruženja. Vlast u Srbiji, vođena direktivama EU za veću demokratizaciju pa se tako otvoreno nasilje ili njegovo zagovaranje sada načelno osuđuje, ali se ipak opravdava i toleriše. To pokazuju brojni primeri koje imamo priliku da vidimo iz natpisa u medijima (napadi na migrante, upadi u prihvatne centre, pretresanje romskih kuća itd) a na koje institucije pretežno ne reaguju.

Danas u Srbiji postoje brojne organizacije ekstremno desnog ideološkog usmerenja. Mnoge od njih imaju dovoljnu infrastrukturu za ulazak u parlamentarnu borbu i polako ulaze u lokalne vlasti.To sa sobom nosi ključni problem koji se ogleda u tome da onog trenutka kada stranke ekstremne desnice uđu u neki parlament, bilo lokalni, pokrajinski i/ili republički, one dobijaju priliku da imaju veća finansijska sredstva, lakše grade potrebnu infrastrukturu i dodatnu glasačku bazu, ulaze u institucije i dobijaju priliku da legitimno donose odluke, grade dalje svoj legitimitet na osnovu „volje naroda koji ih je (iz)glasao“ i samo dodatno jačaju.

Dodatno, u Srbiji postoji nešto što može da se nazove državna revizionistička politika, koja je prisutna od devedesetih godina, iako je njena radikalnizacija došla sa tzv. demokratskim promenama, dvehiljaditih. Od devedesetih postoji jasan konsenzus i kontinuitet istorijskog revizionizma koji se vremenom razvijao i eskalirao, koji podrazmeva i rehabilitaciju onih koji su sarađivali sa okupatorom ali i restituciju kapitalizma. Istorijski revizionizam je pre svega državni projekat i on se odozgo sprovodi svim raspoloživim sredstvima, od zakonske regulative, zvaničnog prekrajanja istorije promenama kurikuluma nastave istorije za osnovne i srednje škole, medija i popularne kulture (serije), uz ogromnu pomoć akademskih i kulturnih protagonista desnice,  intervenisanjem u javni prostor rušenjem antifašističkih i jugoslovenskih spomenika i promenom imena trgova i ulicam ali i izgradnjom novih spomenika koji veličaju srednji vek, poput onog Stefanu Nemanji koji će da krasi plato ispred nekadašnje Železničke stanice a sada dela Beograda na vodi. Sve to prosto rečeno falsifikacije istoriju dvadesetog veka i briše jugoslovensku istoriju i sećanje i daje novu legitimizaciju političkog sistema koji danas imamo.

Zakoni o rehabilitaciji i restituciji su u Srbiji povezani, pa se vraćanjem imovine dokazani kolaboracionisti poput Dragoljuba Mihailovića, vraćaju i u javni prostor. Od tada je doneto hiljade rešenja, koja obuhvataju i restituciju privatne imovine osuđenih, koja rehabilituju osuđenike. Javnih reakcija je bilo malo, jedino u slučajevima bitnijih imena istorijskih ličnosti. Istorijski revizionizam, koji dodatno zamagljuje granice između levice i desnice, fašizma i antifašizma, dovodi do toga da se na dnevno-političkom nivou ekstremno desničarske ideje normalizuju i popularizuju.

Manjine kao centralne mete ekstremne desnice

Prelaskom ekstremne desnice sa ulice u “demokratske okvire”, osnivanjem nevladinih organizacija i fondacija, i maskiranjem fašističkih ideja i praksi zahtevom za slobodu govora i izražavanja nezadovoljstva spram nečijeg izdajništva, stvorena je mogućnost da se desničari javno predstavljaju kao humanitarci i borci za ljudska prava. Tako se paradoks da se “desničari bore protiv fašizma” već neko vreme nameće kao neka samorazumljiva stvar.

Ekstremna desnica u Srbiji targetira najčešće manjine. U poslednjih nekoliko godina u fokusu evropske desnice, pa tako i kod nas, fokus je na antimigrantskim politikama. Desnica na evropskom i globalnom nivou vodi antimigrantske kampanje. Antimigrantske kampanje na društvenim mrežama su već ustaljeni deo širih političkih kampanja ekstremne desnice koji imaju razvijen set taktika koje se samo implementiraju u lokalne kontekste.

Po uzoru na evropske populističke partije, desnica i u Srbiji antimigrantskim kampanjama mobiliše glasačko telo. Društvene mreže, bez regulative koja bi lažne vesti selektovala i onemogućavala da postaju viralne, desnom populizmu tako omogućavaju slobodniji prostor za artikulisanje i širenje svojih političkih stavova koje se ne moraju nužno pakovati u politički korektne strukture. Takve kampanje vode i Dveri koje se odavno ne percipiraju kao ekstremna desnica, Dosta je bilo, ali i ekstremno desničarske organizacije poput Srpske desnice, Levijatana, Srbska čast, Nema predaje Kosova i Metohije, Narodnih patrola itd.

Neki od ovih pokreta i njihovi predstavnici svakodnevno privlače pažnju po kontroverznim izjavama i „uzimanjem pravde u svoje ruke“ u svojim obračunima sa Romima koji zlostavljaju životinje, migrantima koji se silom prilika nalaze na beogradskim ulicama, a od skoro i sa beskućnicima.

Samo ove godine su se pojavile brojne vesti u medijima o tome kako pripadnici esktremno desničarskih grupa patroliraju gradovima u Srbiji (najviše u Beogradu i graničnim gradovima u kojima se migranti zadržavaju ili u kojima postoje prihvatni centri), prete migrantima i upadaju automobilima u migrantske centre.

Jačanje desnice se nesumnjivo dešava u sklopu šireg društveno-ekonomskog konteksta koji je povezan i sa evropskim i svetskim trendovima. Desnica jača širom sveta, u mnogim državama su otvoreni rasisti, ksenofobi i homofobi na vlasti ili na čelu država. Rast uticaja evropske desnice ide paralelno sa usponom neoliberalne politike i sistemskim slabljenjem države blagostanja. Neoliberalni ekonomski koncept koji je dominantan na svetskom, pa i evropskom tlu, dovodi do slabljenja socijalne države i smanjenja društvene solidarnosti, a kapitalističke krize dovode do jačanja desničarskih odgovora. Jedan od najboljih primera koliko desnica ume da koristi krize jeste uspon nemačke Alternative koja je u javni prostor došla kroz reakcije na kreditni program Evropske Unije za Grčku, protiveći se novčanoj pomoći Grčkoj u krizi. U parlament Alternativa potom ulazi sa ekstremno desničarskim fokusom na migrantsku krizu.

Kako je levica širom sveta marginalizovana i u defanzivi jer desnica u ogromnoj meri zauzima tradicionalno leve političke teme i fokuse, ostaje odgovor koji nudi udruživanje i jasnije artikulisanje odgovora na krizu koja će nužno doći nakon pandemije koronavirusa, poput one koja se desila 2008. Uspon desnice ide uporedo sa marginalizacijom politika koje u svom fokusu imaju socijalnu pravdu, državu blagostanja, socijalnu državu, ljudska i radna prava.

Nadnacionalno udruživanje, a u lokalnom kontekstu regionalno udruživanje koje stvara šire saveze organizacija, stranaka, aktivističkih grupa, ali i intelektualaca/ki, ljudi koji se bave javnim poslom i medija nužan su odgovor na jačanje desnice u odbrani osnovnih ljudskih prava.

Irena Pejić