Socijaldemokratski klub

Propaganda i stvaranje kulta ličnosti

Proizvodnja straha i jasnog “neprijatelja” protiv koga se Vođa bori u ime naroda stara je koliko i autokratska politika. Ista je matrica od antičkih tiranija, preko diktatora iz 19. i 20. veka, pa sve do političara modernih autoritarnih tendencija, poput Orbana, Erdogana i Vučića. Konstantno stvaranje strahova, podizanje tenzije i stvaranje spektakla ima svoju političku svrhu. Stvara se jedan podeljeni svet u kome je sa jedne strane ono što nas plaši, a sa druge strane sigurnost. Sigurnost je, naravno, oličena u Vođi, on je taj koji sigurnost obezbeđuje. Međutim, on to ne čini lako, i mnogi “neprijatelji” moraju biti pobeđeni da bismo bili bezbedni. “Neprijatelji” moraju biti jasno obeleženi, i protiv njih se spasitelj bori u ime naroda. Stvara se religijski koncept dobra i zla, u kome se sve zlo i strašno vezuje za “neprijatelja” naroda, a samim tim i Vođe.
Gustav Gilber je u svojim zapisima sa Nirnberških suđenja zabeležio ove reči Hermana Geringa: “Ljudi ne žele rat, ali se uvek mogu dovesti do toga da podrže lidera. To je lako. Sve što treba da uradite je to da im govorite da su napadnuti, i da optužite pacifiste za manjak patriotizma i izlaganje države opasnosti. To važi za svaku zemlju.” Naravno da Republika Srbija 2020. godine nije isto što i Nemačka tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka, ali je modalitet ponašanja potpuno isti. Zamenite reč “rat” rečju “virus” i reč “pacifista” rečju “medij van naše kontrole”, i dobićete potpuno jasnu sliku šta se trenutno dešava novinarima medija koji se optužuju da su “na strani virusa protiv naroda zbog svoje mržnje prema Vučiću”. Ovo su reči predsednice Vlade Republike Srbije. Potpuno isti model je primenjivan i na političare iz opozicije, koji sada “hoće da virus pobedi”, a ranije su optuživani da “zajedno sa Tačijem i Haradinajem planiraju smenu vlasti u Srbiji protestima”.
Potreba za stalnim kreiranjem straha i senzacionalnim spašavanjem naroda od strane Vođe uz mitske žrtve koje pritom podnosi je konstantna. Ta potreba predstavlja energetski momentum vladavine i problemi moraju stalno da se kreiraju da bi se rešavali.
Možda najbolji primer je strah i tenzija kreirana tek nakon stupanja Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine. Tada je rečeno da je zbog prevelikog državnog duga Srbija na ivici bankrotstva. Mesecima je trajala tenzija, ljudi su se plašili za svoju budućnost, Aleksandar Vučić je prema pisanjima medijima pod njegovom kontrolom čak lomio kvake u zgradi Vlade Republike Srbije nezadovoljan time što će morati da uzme od naroda. Neprijatelji su bili “žuti lopovi” koji su “opustošili državnu kasu”. Danas je naš državni dug gotovo dvostruko veći nego pre osam godina.
Slikovit primer je i pregovaračkog procesa sa prištinskim vlastima. Godinama se diže tenzija o ratnim zločincima koji vode tamošnju vladu i kako je sa njima nemoguće pregovarati, te da su im “izdajnici” koji su bili u prethodnim našim vladama dali sve što su želeli. Setite se koliko ste puta pročitali u novinama da na Kosovu i Metohiji samo što nije izbio rat. Istina je da je Srpska lista, politička produžena ruka Srpske napredne stranke u južnoj pokrajini, najbliži saradnik stranaka Ramuša Haradinaja i Hašima Tačija. Godinama su bili u zajedničkoj vladi, a nedavno su zajednički i srušili vladu Albina Kurtija. Istina je, takođe, i da su Briselskim sporazumom, potpisanim 2013. godine, sa severa Kosova i Metohije povučene srpske institucije što je omogućilo prištinskim vlastima da zaokruže faktičku državnost na celoj teritoriji. Kod nas je taj potpis proslavljan, uz poruku da smo “pobedili 5:0”. Vođa nas je spasao od rata.
Promovisanje potpunih laži ili poluistina kao realnih dešavanja, stvaranje problema, straha i konfuzije i pojava spasioca koji se protiv toga bori i na kraju pobeđuje nas dovodi do sledećeg principa vladavine Aleksandra Vučića.

Zasnivanje i održavanje kulta ličnosti

Izgradnja kulta ličnosti je kroz istoriju bila svojstvena režimima u kojima je sva vlast koncentrisana u rukama jednog čoveka. Od početka istorije takvi vladaoci su svoj kult gradili na osnovu religije. Tako je egipatski faraon bio Božji sin, rimski carevi su se mahom proglašavali za božanstva, dok je krunisanje u srednjem veku bilo čin spajanja vladara sa Bogom. Na taj način izgrađen legitimitet autoritarnih režima, međutim, ne može da opstane u novom dobu. Jan Plamper o modernim kultovima ličnosti piše da su sekularni i usidreni u vladavini naroda, da ciljaju celu populaciju upotrebom mas-medija, i da postoje tamo gde mas-mediji mogu da budu kontrolisani. Tomas Rajt dodaje da “fenomen kulta ličnosti označava idealizovanu, gotovo sličnu Bogu, javnu sliku o pojedincu koja je svesno oblikovana putem stalne propagande i medija. Kao rezultat, pojedincu je omogućeno da manipuliše drugima isključivo na osnovu uticaja u javnosti.”
Gebels, koji je osmislio i upravljao propagandnom mašinerijom koja je Adolfa Hitlera – niskog, crnog, slabašnog, bolešljivog i histeričnog čoveka predstavila kao arijevca, je rekao da propaganda ne mora da bude inteligentna, već samo efikasna. Kao i to da hiljadu puta ponovljena laž postaje istina. To je model. Za ostvarenje tog cilja nije potrebna politička genijalnost, pa čak ni preterana umešnost. Dovoljno je da ne prezate ni od čega i da koristite sve instrumente kako biste očistili arenu od protivnika. I onda ostajete samo vi i javnost koju vi oblikujete.
Radikalno autoritaran prema svojoj političkoj prirodi, Aleksandar Vučić je počeo da gradi svoj kult ličnosti od prvog trenutka kada mu se ukazala prilika da zloupotrebljava državne resurse. Iz ove perspektive jedva da istinito deluje to da je Srpskoj naprednoj stranci pobedu na izborima 2012. godine doneo Tomislav Nikolić, dok je Aleksandar Vučić ubedljivo izgubio u Beogradu. Propaganda putem mas-medija zasnovana na idealizovanoj ličnosti Aleksandra Vučića dovela je do toga da svega nekoliko meseci kasnije funkcija prvog potpredsednika Vlade Republike Srbije bude u javnosti viđena kao važnija od funkcije predsednika Republike Srbije, godinu dana kasnije do povlačenja Tomislava Nikolića sa mesta predsednika Srpske napredne stranke i dve godine kasnije do ubedljive pobede SNS-a na republičkim parlamentarnim izborima i demoliranja političke scene i institucija naše države u narednom periodu.
Aleksandar Vučić nikada nije pobedio na poštenim izborima. Te 2012. godine, na poslednjim poštenim izborima, je ponižavajuće izgubio u trci za gradonačelnika Beograda. Pobeđivao je samo na onim izborima u kojima mu je prednost bila apsolutno nedostižna za bilo kog konkurenta zbog brojnih zloupotreba i medija i državnih institucija i plaćenika na ulicama.
Idealizovana ličnost Aleksandra Vučića nam donosi mitsku priču gospodaru života u Srbiji, o heroju koji je spreman na svaku žrtvu za dobrobit naroda, koji izbavlja decu iz snega, koji spava na podu u briselskim hotelima u pauzama pregovora o statusu Kosova i Metohije, koji se razume i stručnjak je za sve teme, koji ne nosi masku u vreme pandemije virusa, koji lično raznosi medicinsku opremu po Srbiji, koji je spreman da odbrusi i da se brecne na zvaničnike iz Nemačke i Francuske ukoliko mu kažu nešto što nije u interesu naroda, koji je lični prijatelj sa najvećim svetskim liderima, koga svi cene i uvažavaju, koji čita po šest stotina stranica dnevno, najbolji je student u istoriji prava i ne zazire ni od čega. Setimo se, propaganda ne mora da bude inteligentna.
U Kosovskoj Mitrovici je pedeseti rođendan Aleksandra Vučića obeležen tako što je na gradskom trgu napravljena velika bakljada koja iz ptičje perspektive pokazuje broj 50. Na početku stidljivo, a sada sve češće, mediji nam prenose dirljive dečje radove koji slave rad i život Aleksandra Vučića, i koji bivaju čak i nagrađivani kao u nedavnom slučaju u Novom Pazaru. Oni koji su protiv takvog jednog čoveka su automatski “neprijatelji” i nisu samo protiv ličnosti Aleksandra Vučića već i protiv naroda.
Po čitavu zemlju je posebno opasno to što borba protiv “neprijatelja” nije ograničena na političku arenu, već na čitavo društvo. Uopšte nije važno da li je u pitanju opozicioni političar, novinar, umetnik, politički komentator ili običan čovek. Podela na “naše” i “neprijatelje” je po dubini ose čitavog društva, u svakom mestu. Medijsku tabloidnu hajku će da prođe svako ko javno izrekne kritiku na račun Vođe. Postalo je potpuno društveno prihvatljivo da je uslov za zaposlenje ili bilo kakav profesionalni napredak u državnoj službi, ili u privatnom sektoru koji ima neke veze sa državom ili javnim preduzećima, to da ste na “liniji” sa stvorenim javnim narativom o Aleksandru Vučiću. Na taj način državna služba postaje partija, i sopstvene građane koji ne dele uski partijski narativ vidi kao “neprijatelja”. Dubina podele probija svaku prihvatljivu granicu i postaje podela na državu i kultu ličnosti nelojalni narod.
U stvaranje i održavanje kulta ličnosti Aleksandra Vučića uloženo je mnogo. Nedavno objavljen naučni rad sa Univerziteta Stenford, koji je na primeru Srbije radio analizu autokratskih režima, govori o osamnaest miliona postova samo na jednoj društvenoj mreži (Tviter), koji se koriste samo za uzdizanje ličnosti Aleksandra Vučića i omalovažavanje i vređanje njegovih protivnika. Razmere ukupnog ulaganja će se otkriti tek nakon pada ovog režima.
Što ljudi više znaju, to su skloniji sumnji. Da bi mit o idealizovanoj ličnosti Aleksandra Vučića opstao, da bi neprijatelji bili što jasnije vidljivi i da bi manipulacija bila što potpunija, potrebno je da se ne desi ono što se desi svakom mitu kada se suoči sa činjenicama. To se postiže kontrolom medija. O načinima kontrole medija možete pročitati u drugom tekstu.

Jovan Ličina